Tri dame u muškom svijetu

0
70

Tri dame u muškom svijetu vozača autobusa

Edina, Sanja i Maja vozačice su autobusa zaljubljene u svoj posao

Piše: Mladen Obrenović

Ustaju mnogo prije drugih, kako bi na vrijeme došle do garaže, sjele za volan velikih autobusa i od ranog jutra počele prevoziti radnike na posao, djecu u školu, građane do tržnice ili šaltera neke od ustanova. Pričaju kako im je to oduvijek bila želja, ukazujući kako je na Zapadu uobičajeno vidjeti ženu za volanom autobusa ili kamiona.

Vozačice Edina Delić, Sanja Vujić i Maja Kovačević drugačija su lica gradskog prijevoza u Tuzli, odnosno Beogradu i Nikšiću, ali i priča o ravnopravnosti, sposobnosti, hrabrosti. One će reći – i ispunjenju želja.

“Kad sam došla predati papire za posao Gradskom i prigradskom saobraćaju Tuzla, nisam ni mislila da ću dobiti posao vozača. Završila sam saobraćajnu školu, pa mi je želja bila raditi nešto vezano uz saobraćaj, uglavnom u kancelariji. Onda su me pitali da li bi vozila autobus. Ako bih, trebam samo položiti ispit, dobiti D kategoriju i posao me čeka”, prisjeća se Edina.

Vratila se roditeljima, podsjetila ih kako joj je to oduvijek bila želja i dobila njihovu podršku. Ocu je bilo drago, prisjeća se, majka se brinula, a sestra je samo rekla da “bude pažljiva, jer vozi putnike – život se ne može namiriti ako se izgubi, ostalo može”.

“Nije to bilo samo sjedi i vozi, jer za živote ljudi treba odgovarati, ali sam rekla da hoću i mogu. Položila sam ispit i došla na posao. Primili su me i, eto, tu sam gdje sam – već sedmu godinu vozim autobus”, priča.

Prva i jedina u BiH

Nije neuobičajeno da žene rade takozvane muške poslove, pa Sarajevo ima ženu koja vozi taxi, Bosna i Hercegovina nekoliko žena koje silaze u rudarska okna, u četiri grada koja na ovim prostorima imaju tramvajske linije mnoge voze tramvaje, no tek su rijetke vozačice autobusa.

Edina DelićEdina je prva, a kaže i jedina žena koja vozi autobus u gradskom prijevozu u cijeloj Bosni i Hercegovini. Niti u jednom trenutku, navodi, nije osjećala strah i svaki dan joj počinje tako da jedva čeka sjesti za volan.

“Želja mi je bila pokazati i dokazati da žensko i kod nas može voziti autobus. Ništa to nije strašno, ni opasno”, uvjerena je.

Svjesna je i kako je “teško raditi s ljudima, jer ima svakakvog naroda, ali sam se u svemu tome našla i snašla”.

“Volim da vozim po gradu, gdje su velike gužve. Putnicima sam još uvijek interesantna. Neki se iznenade kad me vide, ali u vožnji gradom nemam nikakvih problema. Sve ide po planu i programu, što se kaže, a u vožnji uživam i ja, ali i moji putnici”, dodaje.

Iako je na cestama svakakvih vozača, kako kaže, i kulturnih i nekulturnih, nije imala velikih negativnih iskustava. Ljute je taksisti koji staju na autobusna stajališta, ali i pješaci koji “prelaze cestu gdje ne treba”. I zbog njih, kaže, više osjeća psihički, nego fizički umor.

“Moraš na sve obratiti pažnju, da ti se ne bi šta desilo, ali pažljiva sam i nikad nisam imala problema. Baš vozim pažljivo. Prvo sebe čuvam, a onda i sve putnike. Svjesna sam da odgovaram za sve svoje putnike i sve što se desi ja bih bila kriva”, ukazuje.

Dvije ljubavi – kćerka i autobus

U Beogradu je sve veće i drugačije. Veće su i gužve, veći je broj vozila na cestama i, samim tim, veći rizik. No, Edinina kolegica Sanja Vujić sa svim se tim bori. I izbori.

Ima i više iskustva, ali i njoj posao teže pada psihički, nego fizički. No i ona kaže – “kad se voli posao, sve se nekako pregura”.

“Volim kad moje putnike prevezem bezbedno, kad su oni zadovoljni, a ne volim situacije i gužve kakvih ima u jednom velikom gradu, ljude koji pretrčavaju preko šest traka i još vuku dete, pa pritom morate svakoga da sačuvate i od njegove lude glave”, kaže Sanja.

Sanja Vujić [Ustupljeno Al Jazeeri]Autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća Beograd vozi posljednjih 11 godina i kaže da putnici, a pogotovo djeca, “sa oduševljenjem prihvataju tetu za volanom”.

“Moj se život sastoji od dve velike ljubavi – mog deteta i vožnje. Dakle, ja sam mama i imam takav posao koji volim, stignem sve to i moram to da uklopim. Uživam i u jednom, i u drugom. Kad mi je dete zdravo i autobus ispravan, ne bojim se ničega”, priznaje.

Vozi zglobni autobus, u narodu poznatiji kao “harmonika”, marke Solaris, za koji kaže da “u njega stane putnika koliko može”. Da bi stigla po putnike na vrijeme, mora ustati u dva sata ujutro, poći po autobus, provjeriti njegovu ispravnost i onda na polazište.

“Često čujem ‘Bravo, majstore!’, a niko ne uđe ili izađe da ne pozdravi. Nikad me niko nije popreko pogledao”, navodi Sanja.

Dva šofera u istoj kući

Sama pomisao na vožnju crnogorskim vrletima i krivudavim uskim cestama i kod mnogo iskusnijih vozača izaziva nelagodu, no Nikšićanka Maja Kovačević svakodnevno ih uspješno savladava. I ne žali se puno.

Već u osnovnoj školi počela je raditi s majstorima po garaži kod susjeda, koji će joj kasnije postati i gazda, i počela se upoznavati s tajnama autobusa. Kad je prije šest godina položila vozački ispit za upravljanje autobusom i dobila posao u Nikšić prevozu, prisjeća se, njezinoj sreći nije bilo kraja.

“Zadovoljna sam poslom i vožnjom se bavim jer to volim. Malo mi je teže kad vozim đačke linije, jer tu bude i po 70-ero djece, koja znaju biti nemirna. I ceste su loše, baš loše i propale, pa treba puno koncentracije i pažnje”, priča Maja.

Danas vozi manje autobuse, pa joj je malo lakše, a kad je počela upravljala je velikim Neoplanom, prevozeći turiste na more. Ni tada, ni danas nije prihvaćala podjelu na muške i ženske poslove, nego je uvijek ponavljala kako je najvažnija nečija sposobnost.

Otkako se udala i rodila dijete, morala je uskladiti obiteljske i profesionalne obaveze. I suprug je vozač, doduše manjeg kamiona, kojim razvozi robu za trgovine po cijeloj Crnoj Gori, no kaže da ima njegovo razumijevanje.

Maja Kovačević [Screenshot: TV Vijesti]“Dopunjavamo se međusobno, jer smo prava šoferska priča, pa uglavnom oboje radimo prvu smjenu i žurimo po dijete u vrtić. Stignemo nekako”, navodi.

Radno za Dan žena

Kao i Edina i Sanja, i Maja hvale svoje kolege, jer uživa njihovu punu podršku.

“Mogu da se pohvalim da imam divne kolege. Stvarno izađu u susret i pomognu. Mnogi od njih znaju da imam dete i da sam samohrana majka. Kad nešto mora da se menja i treba mi drugi raspored, oni se prilagode. Dođu ljudi i sa godišnjeg odmora da odrade smenu umesto mene. Stvarno mogu da se pohvalim time”, kaže Sanja.

“Kad sam došla u GiPS, muškim kolegama bilo je malo neobično da žensko vozi. Još kad su vidjeli da sam malo poniska i sitna, ali su sve to prihvatili. Neki su mislili da ću kratko ostati i napustiti vožnju, ali sam dala sve od sebe da im pokažem. Poslije su me prihvatili me kao sebi ravnu i baš me paze i hvale. Nije me stid pitati ih nešto, a oni mi objasne. Definitivno sam se uklopila u ekipu”, napominje Edina.

Na pitanje tko su bolji vozači – žene ili muškarci, znakovito odgovara da je najsigurnija u sebe

“Žene su vrlo često u strahu i polako i pažljivo voze, ali ne mislim da su lošiji vozači. Muškarci uvijek negdje žure, brzo voze, pa se desi to što se desi na našim cestama. Dijelim to sve nekako pola-pola”, kaže.

Na kraju, sve će raditi za Dan žena. Možda će ih dočekati cvijeće za volanom, očekuju i od kolega, kao i prošlih godina, ružu ili čokoladu na poklon, jer je i mala, simbolična gesta dovoljna.

“Za Dan žena radim. Da je nedjelja, kad sam slobodna, onda ne bi bio problem, ali je utorak i 99 posto radim. To sa proslavom Dana žena više niko ni ne gleda”, reći će Maja.

“Naravno da radim za Dan žena. Uvek radim. Bilo bi lepo da ne radim za Dan vozača, a niko se nikad ne seti da mi čestita Dan vozača. Eto vam domaćeg zadatka”, rekla je, uz osmijeh, Sanja Vujić prije nego što je odjurila po nove putnike.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here